Djeca nekada nisu mogla dočekati igru na otvorenom, a danas jedva čekaju spajanje na wi fi signal. Tableti, mobiteli, televizori i računala postali su sastavni dio svakodnevice, čak i za one najmlađe što nosi i određene rizike, a poguban utjecaj na razvoj i kvalitetno odrastanje, iz generacije u generaciju je sve očitiji. Stručnjaci fenomen ovisnosti o ekranima nazivaju ekranizam, a riječ je o prekomjernom i nekontroliranom korištenju digitalnih uređaja koje može imati ozbiljne posljedice na razvoj djeteta ukoliko se ne koristi s mjerom i ukoliko nije pod nadzorom.
Ekranizam ne znači da su ekrani sami po sebi loši – oni su alat, barem bi trebali biti. Problem nastaje kad taj alat počne upravljati dječjim navikama i ponašanjem – složni su dječji psiholozi. Djeca u najranijoj dobi još uvijek uče kroz pokret, dodir i igru s drugima, a kada se razvojne potrebe zamijene ekranima, mozak gubi prilike da se razvija na zdrav i prirodan način.
Što se događa u dječjem mozgu?
Znanstvena istraživanja pokazuju da djeca mlađa od dvije godine ne bi trebala uopće provoditi vrijeme pred ekranima. Neuropsiholozi kažu kako mozak male djece u tom razdoblju upija svijet oko sebe kao spužva, a ekrani im pružaju prebrze podražaje – slike, zvukove i boje koje mozak ne može obraditi na isti način kao stvarna iskustva.“
Prekomjerno izlaganje ekranima može poremetiti ritam spavanja, koncentraciju, pa čak i emocionalnu regulaciju. Kod školske djece često se javljaju teškoće s pažnjom, razdražljivost i manjak interesa za aktivnosti koje ne uključuju digitalne uređaje. Stručnjaci se slažu i u terminologiji, riječ je o klasičnoj ovisnosti – ovisnosti o ekranima.
Škola i društvo – borba s nevidljivim neprijateljem
Učitelji i profesori ističu da se djeca danas teže usredotočuju i brže gube interes za zadatke koji zahtijevaju dužu pažnju. Djeca su navikla na trenutne nagrade, klikove i lajkove što je nova razina koja je u učionicama nepoznanica. U razredima to ne postoji, pa se motivacija teško održava.
Sociolozi dodaju da ekranizam nije samo problem pojedinca, nego i obiteljski i društveni fenomen. Roditelji su često preopterećeni poslom i obvezama, pa ekrani postaju „pomoćni odgajatelj“. Dijete mirno sjedi, roditelj obavi što treba i svi su „zadovoljni“. No dugoročno, cijena takvog mira može biti visoka.
Kako pronaći ravnotežu?
Stručnjaci poručuju da je rješenje ravnoteža, a ne zabrana. Ekrani mogu biti izvor znanja, kreativnosti i zabave, ali samo ako se koriste promišljeno i uz nadzor. Preporučuje se da djeca mlađa od pet godina provode najviše sat vremena dnevno pred ekranom, i to uz prisustvo roditelja.
Psiholozi kažu kako je najvažnije je da roditelj ostane prisutan – da razgovara o onome što dijete gleda, objašnjava i povezuje s realnim svijetom. Ekran može biti alat za učenje, ali ne smije biti zamjena za roditelja.
TEKST JE OBJAVLJEN U OKVIRU MEDIJSKE KAMPANJE PROJEKTA “BITI RODITELJ JE COOL! – FAZA II”.
„Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva demografije i useljeništva.“